|
Viganj ili surferski raj? (po drugi puta)
iz perspektive surfera početnika
|
Dakle, vjerojatno ste pročitali prethodni tekst koji je napisala moja najdraža ženica. Moram priznati da me ugodno iznenadila. U svakom slučaju, već sada joj mogu reći da je i slijedeće ljeto na rasporedu Viganj.
I eto, nakon dugog noćnog puta preko brda i dolina, rijeka, mora (trajektom) stigosmo do Vignja. Što da ponavljam, to je nešto fascinantno.
Još se nismo ni uselili u unajmljeni apartman, a već mi se tresu ruke i adrenalin šprica po žilama. Puše tramontana tako da su svi pravi surferi već na vodi. Do vraga, pa gdje je taj apartman??!! Moram li ja izgubiti cijeli dan da izađem na vodu?
Napokon je sve gotovo: apartman je srećom vrlo blizu Ponte, stvari smo unijeli brzinski i dok nas moja najdraža ženica rasprema, ja već odjurih autom na Pontu i počeh raspakiravati one puno važnije stvari - daske, jedra, boom-ve, perajice, . No, malo reklame za Red Bull, prije bilo kakve aktivnosti jedna energetska doza dat će mi krila. U međuvremenu je na plažu pristigla i moja ženica (Nataša).
Za mene, novopečenog surfera koji je počeo prošle godine na Jarunu i Čiču, ovo je zapravo prva prava sezona i prvi okršaj na moru. Sada je glavno dilema da li uzeti velikuuuu (Mistral Vision 170 l) ili za mene malu dasku (Mistral XLE 120 l). Isto tako, evo i problema s vjetrom - koje jedro bi bilo dobro (imam 6.0 TransAm i 6.8 VX2 te za ove uvjete meni neupotrebljivo Gaastra GTX 9.3). Odlučih se za drastičan korak - mala daska i TransAm 6.0 (vidjeh da i drugi voze cca 6.0 - 7.0 m2). Samo jednom ranije sam imao priliku voziti tako "malu" dasku i to na Čiču gdje najveći valovi dostižu zapanjujućih 15 cm J. Ali, vjetar je tu (cca 20-tak čvorova), more je tu (ali užasa TAKO valovito), daska je tu, a i ja sam full spreman.
Uz malo problema krenuh, beach-start, bacanje po valovima, problem pri okretu u vjetar (pa valovi su, a i ja sam "zelen"), ali dođoh skoro do Korčule i već sam na putu nazad. Međutim, nikako da se usmjerim prema Ponti, pa me vjetar, valovi i struja nose i shavtih da ću završiti u Kućištu cca 500 m niže. Nakon nekoliko križanja dočepah se Ponte. Dišem duboko, nikako da dođem do daha, ruke me bole, izdužile se kao kod gorile. Trapeziranje mi još nekako i ide, ali valovi me bacaju na sve strane. "Društvo, pa gdje je problem - osim što sam početnik ?". Malo moram pobrojati i naše društvo: tu su Ernest K. Dinosaur, Jaša Č., Zvonimir M. Krleža, Marijan C., Marko S., Marko. R., Marko. O., Davor Š. Dave, Tomica M. Mile, te pripadnice ljepšeg spola od kojih većina ne surfa: moja draga ženica Nataša, pa Suzana, a tu je i od njih jedina surferica Mojca itd.
Dakle da se vratim na ono prethodno pitanje. Dečki kažu: ne zatvaraš dovoljno jedro, a i tvoja "mala" daska baš i nije tako mala za ove uvjete. Tu bi trebala cca 100 l ili manje. O moj Bože, jedva se držim i na ovoj, a kako da savladam još manju?!.
Ipak, na kraju se otkrilo ono bitno (nakon što sam to posramljen priznao) - MAC NE VOZI U FUSEVIMA!! Pa nije ni čudo da te baca na sve strane, a i brzina ti nije zavidna, kaže društvo.
No, bilo kako bilo, taj dan, a i nekoliko ostalih, vozio sam se kao i ranije (nešto na "maloj", a nešto i na velikoj dasci) - bez fuseva. Pokušavao sam ući u prednji fus, ali daska zarubi, okrene se u vjetar, a dalji scenarij je svima poznat.
Mislim u sebi, Mac, to nije dobro. Međutim, uz sve pokušaje i dalje ne ide pa ne ide. Rekoh sam sebi, ma dobro, može se i ovako glisirati, i dalje imati dobar osjećaj brzine. Pa nisam ja profić. Ipak me kopka kako je to kad se vozi u fusevima - svi kažu vozi se brže, daska je stabilnija, neusporedivo je s onim ranije bez fuseva.
Vjerojatno bi na tome i završilo, da me moj frend Vjeko nije nazvao da me pita kako je na Vignju - da li je bar tako dobro kao njemu na Bolu. I usput me obavijestio da je Melkior bio tjedan dana tamo i da je, bogami, počeo "peglati" (čitaj voziti u fusevima). A tu i tamo napravi i vodeni start. Ajoj meni! Veća pljuska mi nije trebala. Sada sam ja najgori (Melkać i ja smo počeli surfati otprilike u isto vrijeme). Pretpostavljam da znate kako je to kada vas poliju hladnim tušem. Eto tako sam se i ja osjećao taj dan ...
Ali (mora biti i neki ali), drugi je dan isto tako dobro puhalo (vozio se slalom za Kup Hrvatske) - od 22 do 32 čvora !! Odlučio sam danas ili naučiti voziti u fusevima (ma dobro barem u prednjem) ili dosta surfanja jer nisam sposoban savladati osnovnu tehniku vožnje. I eto, zahvaljujući Melkaću, Vjeki, a moram reći i svima iz društva koji su me moralno bodrili, taj dan sam po PRVI put stao u OBA fusa i doživio novu dimenziju ovog sporta (ili bolje rečeno lifestyle-a). Letio sam nagnut tijelom nad vodu u (s moje perspektive) gotovo vodoravnom položaju tako da sam svojim zadnjim dijelom tu i tamo udario u val. Brzina je bila gotovo neshvatljiva. Napokon mi je, nakon dosta padanja, okretanja u vjetar i mučenja, krenulo. Moram priznati da me je u početku malo bilo strah brzine, ali zahvaljujući savjetima odmah sam bio u mogućnosti upravljati daskom nagibom nožnih prstiju i regulirati brzinu odlaskom u vjetar (orcanjem) i spuštanjem malo niz vjetar (kako ne bi ispao iz glisiranja). A tek kut prema vjetru! Nisam ni slutio da se može tako "orcati". Po prvi put sam otišao prema Korčuli bez strepnje koliko ću puta morati križati da se ponovo popnem prema Ponti. Sada sam skoro imao problem kako se spustiti niz vjetar, a da ne razvijem brzinu kod koje se "bojim za vlastiti život". Odmah sam i u drugom pokušaju (nakon prvog okreta kod Korčule pa nazad prema Ponti) uspio ući u fuseve. Shvatio sam da me je ranije blokirao strah od moguće razvijene brzine, a shodno tome i katapulta koji bi mi rasturio dasku i rastrgao jedro. Sada ZNAM IZ VLASTITOG ISKUSTVA da je vožnja u fusevima, iako brža, sigurnija, stabilnija i kontroliranija, a da ne kažem i koliko veselija i relaksiranija.
Kako sam se ipak nakon nekog vremena umorio, odlučih probati (isti dan) još nešto - famozni vodeni start. I tako sam danas već dosta naučio, pa da vidimo i to. Ako bude išlo super, a ako ne opet dobro. I što da duljim: nakon nekoliko pokušaja uspio sam izvesti svoj prvi vodeni start (doduše u vodi manje dubine - do vrata - radi lakšeg pravilnog postavljanja jedra). To sam ponovio još par puta i zaključio da nisam baš beznadni slučaj.
Naravno da sam se odmah pohvalio čitavom društvu i do kraja dana hodao ponosno poput pauna.
Mladi surferi, ne odustajte od sporta zato što nešto ne možete odmah napraviti, pokušavajte, slušajte starije kolege i sigurno će vam uspjeti. I koliko god znali, uvijek ima nešto što još možete naučiti. Zato je ovaj sport zakon. Nikad vam neće dosaditi, a i poprilično je adrenalinski.
Na žalost, kasnije je par dana bila "rupa" pa nisam mogao vježbati i uživati u novonaučenom style-u vožnje.
Pred kraj našeg boravka u Vignju opet je jače zapuhalo pa me je jako zanimalo da li je moj uspjeh bio samo privremen. Uh dobro, nije. Kada jednom nešto krene onda to i ostane u glavi (ili nogama). Opet sam uspio "fusirati". Nešto lošije nego onaj prvi dan, ali tome su bili razlog nesvakidašnje visoki valovi tako da mi nije svaki puta uspjelo staviti i drugu nogu u fus, ali ništa zato. Bio sam zadovoljan i svojim napretkom i svojim godišnjim odmorom (a izgleda da je i moja najdraža također bila zadovoljna što se može zaključiti po onom njenom tekstu).
Povratak u Zagreb. Opća žalost. Ali doći će i slijedeća godina, pa onda ponovno u Viganj. Tada ćemo uz svu obaveznu prtljagu ugurati i gitaru za ležernu noćnu zabavu. A do tada se trebam zadovoljiti Jarunom i Čičem (ma vidi me - već sam postao izbirljiv).
Pozdrav svima koji su doprinjeli da meni i Nataši odmor prođe ovako drugačije,
Matjaž (Mac)
|
|
|
